[pp1972]

podatci???

1925 godine braća Marin i Vicko Ferić  utemeljili su brodarsko društvo  Brodarsko poduzeće Marin Ferić & Co.
1937. promijenili su ime u Brodarstvo Ferić.

[pp1972]

Tablica pomorskog godisnjaka iz 1933 godine, sa podatcima za Brodarsko poduzeće Marin Ferić - Split

[pp1972]

Tablica pomorskog godisnjaka iz 1931. godine.

[pp1972]

Tablica pomorskog godisnjaka iz 1932. godine.

[Lina]

iz knjige “Iz povijesti Dalmacije”, Šimun Jurišić, 1984.:

Marin FERIĆ (Split, 1892 — Zagreb, 1959), brodovlasnik i tvorničar. Studirao je ekonomski fakultet. Bio je predsjednik Trgovinsko-obrtničke komore u Splitu. Vlasnik dvaju velikih brodova (Vicko i Sv. Duje) i nekoliko manjih. Kupio je tvornicu cementa od Betice, a poslije i tvornicu u Sv. Kaju u Solinu i tvornicu cementa u Kaštel — Sućurcu.



 

[Lina]

Ferići su bili brojna obiteljska zajednica.

"Unutar obitelji Ferić po poduzetničkom duhu i javnom djelovanju posebno se isticao Marin Ferić (Split, 1892. – Zagreb, 1959.), Vickov sin." (citat iz teksta "Brodovlasnici iz obitelji Ferić i struktura pomoraca na njihovim brodovima", Zdravka Jelaska Marijan, Hrvatski institut za povijest, 2024.

 Slika ovog Marina Ferića (unutar obitelji bio je još jedan Marin Ferić u to doba) je iz novina Novo doba od 20.05.1939. Tada je Marin Ferić između ostalog bio predsjednik "Splitske trgovinsko-industrijske komore".

[Lina]

 Zdravka Jelaska Marijan, Hrvatski institut za povijest, Zagreb -odlomak iz teksta "Brodovlasnici iz obitelji Ferić i struktura pomoraca na njihovim brodovima", 2024.

Obitelj Ferić i njezin interes za pomorstvo

 
Obitelj Ferić prisutna je u Splitu od druge polovice 17. stoljeća. U Split su se, vjerojatno, doselili iz Poljica gdje je zabilježeno isto prezime, nakon Kandijskog rata. Uglavnom su živjeli kao težaci od obrade zemlje koja je bila u njihovom vlasništvu. U 19. stoljeću bili su među imućnijim težačkim obiteljima, a razgranali su se u više obiteljskih grana.
 
S vremenom se jedna od obiteljskih grana počela baviti iskorištavanjem tupine te se uključila i u proizvodnju cementa. Godine 1909. društvo Braća Ferić postalo je vlasnik 6/30 tvrtke Prva dalmatinska tvornica cementa Portland Gilardi & Bettiza (Prima fabbrica Dalmata di Cemento Portland Gilardi & Bettiza) pridonijevši jedan svoj tupinolom kao udio u vlasništvu. Zbog potrebe obnavljanja prijašnjih društvenih ugovora i promjena vlasništva pojedinih udjela društvo je 1925. ponovno osnovano i registrirano pod imenom Prva dalmatinska tvornica cementa Portland Gilardi & Bettiza. U rukama obitelji Gilardi od tada do 1929. godine bile su 24/60 vlasništva.
Isto toliko udjela bilo je i u rukama obitelji Bettiza, a Ferići su sveukupno raspolagali s 12/60 vlasništva, od kojih je Marin Ferić Vickov imao 4/60 vlasništva, a braća Marin, Vicko, Petar i Mate Ferić pok. Ante držali su svaki po 2/60 vlasništva. Godine 1929. pokrenuta je likvidacija društva zbog povlačenja Lorenza Gilardia pok. Lorenza te su on posebno, a posebno ostali družinari iz obitelji Gilardi, kao i svi iz obitelji Bettiza prodali Ferićima svoje vlasničke udjele u tvornici cementa zajedno s pokretninama i nekretninama u njezinu vlasništvu na području Splita, ali i dugovima kod više banaka.
Marin Ferić Vickov kupio je za sebe nešto više od 1/2 udjela , a ostalo za svog brata Fabijana Ferića te za rođake Vicka i Antu Ferić Marinove i Ivana Ferića pok. Ante te je otplatio dugove. Međutim, nedugo nakon sklapanja ugovora L. Gilardi je preminuo.
Oko njegova nasljedstva vođene su višegodišnje parnice, predmet kojih je bio i vlasnički udio u tvornici cementa. Zbog toga je likvidacija društva Prva dalmatinska tvornica cementa Portland Gilardi & Bettiza do kraja provedena tek 1942. godine.
 
No, čim je Marin Ferić Vickov postao većinski vlasnik (34/60) Prve dalmatinske tvornice cementa Portland Gilardi & Bettiza, promijenjen je naziv tvrtke u Prva dalmatinska tvornica cementa Portland Marin Ferić & Comp. Svoju ulogu većinskog vlasnika Marin Ferić potvrdio je i kasnijim kupovinama od drugih suvlasnika.
Ferići su se i dalje bavili i izvozom tupine, a Marin Ferić bio je član uprave Splitskog saveza izvoznika tupine d.s.o.j. osnovanog 1927.godine. Krajem međuratnog razdoblja Marin Ferić je stekao vlasništvo nad još dvije tvornice cementa te je bio vlasnik tri od pet tvornica cementa koliko ih je bilo u Splitu i okolici. Godine 1939. Marin Ferić Vickov postao je vlasnik 99,7 % dionica dotadašnjeg društva Adriaportland koje je imalo tvornicu na lokalitetu Sv. Kajo kod Solina. Iste godine postao je i većinski vlasnik „Dalmatia” d.d. za cement Portland koje je i malo t vornicu cementa u Kaštel Sućurcu. Interes za izvoz tupine i cementa vjerojatno je utjecao i na interes za brodarstvo.


Iz navedenog je vidljivo kako se unutar obitelji Ferić po poduzetničkom duhu i javnom djelovanju posebno isticao Marin Ferić (Split, 1892. – Zagreb, 1959.), Vickov sin. Marin Ferić bio je i politički aktivan na lokalnoj razini kao član Samostalne demokratske stranke (SDS). Kao istaknuti član stranke bio je izabran za vijećnika na općinskim izborima 1926. i 1928. godine. Prilikom izbora 1926. i 1928. uz ime Marina Ferića navedeno je zanimanje industrijalac. Kada je nakon uspostave Banovine Hrvatske imenovano općinsko vijeće u svibnju 1940. godine Marin Ferić imenovan je za prvog dogradonačelnika i tom je prilikom također naveden kao industrijalac.
Kao istaknuti gospodarstvenik Marin Ferić je 1930-ih obnašao istaknute dužnosti u Trgovačko-obrtničkoj komori, a zatim i u Trgovinsko-industrijskoj komori u Splitu te se isticao nastojanjima oko bržeg razvoja grada i kvalitetnijeg upravljanja gradom, ali i općenito razvoja srednje i sjeverne Dalmacije. Za predsjednika Trgovinsko-industrijske komore izabran je 1936. godine. Marin Ferić bio je povezan i s više t vrtki značajnih za međuratni Split. Primjerice, tijekom 1920-ih bio je član Nadzornog odbora Splitskog gradjevnog poduzeća d. d. i član Nadzornog odbora Splitskog brodogradilišta „Jug“.
Potkraj međuratnog razdoblja poslovni interesi sa Splita i okolice protegli su se i na Zagreb u koji Marin Ferić prenosi sjedište tvrtke za trgovanje ugljenom i u kojem na kraju i ostaje do smrti.
 
Marin Ferić prvi je unutar obitelji pokazao snažniji interes za brodarstvo, što je vjerojatno bilo povezano i s izvozom cementa i tupine. Kada je u lipnju 1929. godine osnovano Splitsko parobrodarsko društvo s.o.j. (SPAD) s temeljnom društvenom glavnicom od 960 000 dinara, on je bio jedan od suvlasnika (8,3 % udjela). No već u prosincu iste godine Marin Ferić je istupio iz društva i prodao svoj udio.
U vrijeme uključivanja u SPAD ili nešto prije toga Marin Ferić je kupio i udio u vlasništvu parobroda male obalne plovidbe Jadran (izgrađen 1901. godine, 346,34 BRT) zajedno s tvrtkom Damjan Katalinić i braća i Vickom Plazibatom koji su tim parobrodom raspolagali još od 1922. kada su ga kupili od Hrvatskog parobrodarskog društva „Jadran“. Marin Ferić je zajedno sa spomenutim suvlasnicima prodao parobrod Jadran društvu SPAD u travnju 1930. godine te se odlučio na osnivanje vlastitog brodarskog poduzeća.
No to ipak nije bio kraj veza Marina Ferića i društva SPAD jer 1940. godine Marin Ferić ponovo kupuje neke udjele u tom brodarskom društvu. Brodarsko poduzeće Ferić Marin utemeljeno je u Splitu 1930. godine, a temeljna glavnica poduzeća iznosila je 4 milijuna dinara. Godine 1931. raspolagalo je jednim parobrodom duge plovidbe nazvanim Sveti Duje (1902; 3624 BRT).


 

[Lina]

 Dvije godine kasnije temeljna glavnica poduzeća iznosila je 3,5 milijuna dinara, a dijelila se na karate. Osim parobroda Sveti Duje poduzeće je tada posjedovalo i parobrod Jadran (1901.), koji je prije bio u vlasništvu društva SPAD.
No, parobrod Jadran nije kupljen neposredno od tog društva, nego od Uroša Brajnovića koji ga je u međuvremenu bio kupio od društva SPAD.
U proljeće 1934. nabavljen je parobrod male obalne plovidbe nazvan Pčela (1918; 311 B RT),32 a u proljeće 1935. parobrod male obalne plovidbe nazvan Galeb (1904; 4 40 BRT). Pčela i Galeb imali su slične karakteristike i organizaciju prostora. U zaglavlju dokumenata iz tog vremena kao naziv tvrtke navodi se Marin Ferić – Brodovlasnik.
 
Tako je u drugoj polovici tridesetih godina to parobrodarsko društvo imalo četiri parobroda, odnosno jedan parobrod duge plovidbe (Sveti Duje) i tri parobroda male obalne plovidbe (Jadran, Galeb i Pčela).
 
Marin Ferić je nominalno bio jedini vlasnik Brodarskog poduzeća Ferić Marin, ali i to i neka druga poduzeća zapravo su se temeljila na zajednici dobara u kojoj su bili i njegova braća i rođaci.
 
Diobena pogodba u obitelji Ferić iz 1939. godine svjedoči o gospodarskoj važnosti i imovinskoj snazi te obitelji, ali i o postignućima do kojih se došlo zajedničkim ulaganjima. Iako je tom diobom razvrgnuta jedna zajednica dobara, stvorene su dvije, također obiteljske zajednice dobara. Po nekim je stavkama te diobene pogodbe ipak jasno da se u toj zajednici dobara i do tada znalo što i koliko kome pripada, ali je zajednica održavana i kao takva davala je pojedincima jaču gospodarsku podlogu za djelovanje. Diobenom je pogodbom i njezinom dopunom, sačinjenima 14.siječnja 1939., provedena dioba između dvije grane obitelji koje su u tim pogodbama radi lakšeg snalaženja navedene kao „Ferići Vicko i sinovi“ i „Ferići Marinovi“.
 
Granu navedenu kao „Ferići Vicko i sinovi“ činili su Vicko Ferić pok. Ante, posjednik, te njegovi sinovi Marin, trgovac, ing. Jerko, Fabjan, trgovac, ing. Nikola i Branko, privatni namještenik.
 
Granu navedenu kao „Ferići Marinovi“ činili su sinovi pok. Marina Ferića, braća Vicko, trgovac, Kajo-Ante, posjednik i Stipe-Kruno, u to vrijeme nastanjen u Kninu.
 
Diobenom pogodbom među dvjema granama Ferića razvrgnuta je zajednica imetka, odnosno nekretnina, trgovačkih i industrijskih radnji i prava. Tom je pogodbom tvornica cementa na tadašnjoj Obali vojvode Stepe, pod nazivom Prva dalmatinska tvornica cementa Portland M. Ferić & Comp. (prijašnja tvornica Gilardi & Bettiza), pripala Vicku Feriću i sinovima, sa svim zgradama i zemljištima, prihodima, teretima i hipotekama. Prije su Vicko Ferić i sinovi bili vlasnici 2/3 te tvornice, a Ferići Marinovi 1/3. Od navedene je tvornice odijeljena Tvornica cementnih rukotvorina (škultura), koja je pripala Ferićima Marinovima, s tvornici pripadajućom zgradom, zemljištima, postrojenjima i ostalom imovinom, ali bez hipoteka i dugova koje preuzimaju Vicko Ferić i sinovi. Uz to su se Ferići Vicko i sinovi obvezali sljedećih deset godina isporučivati do 100 vagona cementa dobre kvalitete Ferićima Marinovima za potrebe tvornice koja je njima pripala, i to po odmah ugovorenim cijenama.
 
Osim tvornica cementa i cementnih proizvoda, istom diobenom pogodbom podijeljeni su i brodovi i svi poslovi pomorske trgovine koji su do tada za 2/3 pripadali Marinu Feriću Vickovom, a za 1/3 Ferićima Marinovima. Diobom su Ferićima Marinovima pripali parobrodi Jadran i Pčela, a Marinu Feriću Vickovu, odnosno Vicku Feriću i sinovima, brodovi Sv. Duje i Galeb te maone Drava i Deva.
 
Od jednoga parobrodarskoga poduzeća tako su nastala dva, Brodarstvo „Braća Ferić“ s tri parobroda u vlasništvu Marina Ferića i njegove braće, te Prva dalmatinska tvornica cementa „Braća Ferić”  s dva parobroda male obalne plovidbe njihovih rođaka.
 
Podjelom je nadalje bio obuhvaćen posao kupoprodaje ugljena. Zalihe i inventar vezani uz taj posao do tada su za 2/3 pripadali Marinu Feriću Vickovu, a za 1/3 Ferićima Marinovima. Ferići Marinovi diobom su prepustili Marinu Feriću Vickovu, odnosno Vicku Feriću i sinovima kao strani u diobenoj pogodbi, svu dobit i sve dugove vezane uz dotadašnje poslove s ugljenom te sve daljnje poslove kupoprodaje ugljena i koksa. Zauzvrat se Marin Ferić Vickov obvezao Ferićima Marinovima sljedeće četiri godine isporučivati ugljen za njihove parobrode te za njihove trgovine-skladišta ugljenom u Sv. Kaji kod Solina i u Splitu. Taj im se ugljen obvezao isporučivati po nabavnim cijenama uz dodatak od 5 % za režijske troškove, s tim da oni snose troškove iskrcaja. Ferići Marinovi su, ako bi to htjeli, ugljen mogli nabavljati drugdje i ne prihvatiti ovu obvezu.
 
Istom su pogodbom podijeljene i nekretnine u Splitu te radnja i nekretnine u Kninu.
Trgovačka radnja u Kninu vođena pod imenom Braća Ferić – Knin (špedicija i komisija, prodaja mješovite robe, tangarija i prijevoz robe motornim vozilima), koja je dotad bila po polovicu u vlasništvu svake grane obitelji, diobom je pripala Ferićima Marinovima, sa svim zalihama, nekretninama i pokretninama, aktivom i pasivom.
Brojne nekretnine u Splitu, koje su do tada bile u vlasništvu Vicka Ferića i sinova za 2/3, a Ferića Marinovih za 1/3, podijeljene su tako da je Vicku Feriću i sinovima pripala kuća na Bačvicama sa zemljištima oko nje, dok su Ferićima Marinovima pripala zemljišta u Viškoj i Hektorovićevoj ulici, na Plokitama i na Žnjanu. Nepodijeljen je ostao samo veći broj zemljišta na području Marjana. Uz tu podjelu Vicko Ferić i sinovi obvezali su se Ferićima Marinovima isplatiti i naknadu od milijun dinara u deset mjesečnih rata.
 
Naziv poduzeća Brodarstvo „Braća Ferić”  koji se spominje u navedenoj diobenoj pogodbi nije uopće zaživio jer u ožujku 1939. Marin Ferić moli Direkciju pomorskog saobraćaja Split da parobrod Sv. Duje briše iz vlasništva dosadašnje tvrtke Marin Ferić – Brodovlasnik, Split i upiše u vlasništvo tvrtke Brodarstvo Ferić – Split.
 
 Vjerojatno je isto napravljeno i za ostale brodove jer u ljeto iste godine Marin Ferić obavještava Okružni ured za osiguranje radnika da je prijašnji naziv tvrtke Marin Ferić – Brodovlasnik, Split izmijenio u Brodarstvo Ferić – Split.
 
 U istom dopisu navodi da tvrtka u tom trenutku posjeduje parobrode Vicko Ferić, Sv. Duje i Galeb te motorne maone Deva i Drava. Međunarodni naziv poduzeća na engleskom bio je Shipping Ferić, Split.
U tom dopisu vidljivo je povećanje plovnog parka jer je 1939. godine kupljen parobrod Vicko Ferić (ex. Ante Topić, ex. Oreland; 1911; 4190 BRT). Tako je početkom 1941. poduzeće imalo dva parobroda duge plovidbe (Sv. Duje i Vicko Ferić) i jedan parobrod male obalne plovidbe (Galeb). U vlasništvu njegovih rođaka, odnosno tvrtke Braća Ferić bila su dva parobroda male obalne plovidbe (Jadran F i Pčela).
 
Poslovanje brodarskih tvrtki Marina Ferića u značajnoj je mjeri vodio njegov brat ing. Jerko Ferić (Split, 1899. – Split, 1982.) koji se učestalo navodi u poslovnoj dokumentaciji, uglavnom bez točne oznake njegove službene dužnosti. Tek se u spisima sa samog kraja razdoblja navodi kao prokurist tvrtke.
Ing. Jerko Ferić imao je uz to vlastitu građevinsku tvrtku u Splitu koja je u tom gradu izgradila više značajnih građevina.
U političkom smislu bio je blizak Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS), a bavio se i veslanjem te je odigrao značajnu ulogu u osnivanju i djelovanju Hrvatskog veslačkog kluba – Split (HVK) čiji je nastanak 1937. godine odvajanjem od veslačkog kluba Gusar bio vezan u z p olitiku. Kao predsjednik tog kluba odigrao je važnu ulogu u izgradnji klupskog doma i nabavi čamaca, ulogu čijih su kumova preuzeli istaknuti političari HSS-a. Iako ovaj podatak nije neposredno vezan uz poslovanje obitelji Ferić i njihovih parobrodarskih društava, ovdje ga navodim jer ukazuje na značaj i ugled obitelji te razvijene političke veze.