[Magnum]

Zastava je crveno-plava dvobojnica s bijelim sidrom između inicijala tvrtke.




S povijesnim zaleđem do 1880. godine, tvrtka od 1955. posluje pod imenom Atlantska plovidba, i dalje kao najvažnija brodarska tvrtka u Dubrovniku.


Povijest društva :

 
Pomorstvo u Dubrovniku prije II. svjetskog rata

Što je preostalo Dubrovniku - gradu stisnutom krševitim brdima s leđa - nego se okrenuti prema naprijed - moru ispred sebe. U moru i na moru Dubrovnik je, kroz cijelu svoju povijest, vidio jedinu mogućnost zarade i razvoja, veze sa svijetom, stalnog stjecanja znanja o svim "novotarijama" u tom svijetu i praćenju najrazvijenijih u skladu sa svojim mogućnostima. No, o povijesti dubrovačkog pomorstva na ovoj ćete web stranici naći dovoljno podataka na drugom mjestu.

Početak II. svjetskog rata dubrovačka flota je dočekala sa brodovljem od skoro 200.000 BRT što je predstavljalo polovicu od sveukupne trgovačke mornarice ondašnje Jugoslavije. No, i u svim ostalim jugoslavenskim parobrodarskim društvima tadašnje Jugoslavije kapital iz Dubrovnika je sudjelovao između 30-60%.

Kada je izbio II. svjetski rat, najveći dio dubrovačke trgovačke flote bio je izvan domaćih luka i teritorijalnih voda, te se priključio Savezničkim snagama. Od cijele te flote od skoro 200.000 BRT, II. svjetski rat i konvoje je "preživjelo" svega devet brodova od ukupno 42.000 BRT. Odlukom poslijeratnih jugoslavenskih vlasti, zajedno sa cijelom preostalom jugoslavenskom flotom i tih je devet brodova bilo nacionalizirano i dodijeljeno tadašnjem centraliziranom jugoslavenskom poduzeću "Jugolinija" sa sjedištem u Rijeci.

Zbog toga se veliki broj iskusnih pomoraca preselio iz Dubrovnika u Rijeku i druge gradove i dao veliki doprinos u organiziranju brodarskih poduzeća, luka i pomorskih agencija.
 
Inicijativa za decentralizaciju ili ideja o osnivanju Atlantske plovidbe

Gubitkom pomorstva, Dubrovnik je izgubio svoj gospodarski oslonac što je bilo osobito teško nakon svih ratnih razaranja i žrtava koji je donio II. svjetski rat. Nakon, tko zna koliko, stoljeća Dubrovnik više nije imao svoju flotu.

Ideju o osnivanju brodarskog društva po prvi put je pokrenula grupa entuzijasta i vizionara okupljenih u "Klubu pomoraca Miho Pracat". Taj Klub je objavljivao glasilo "Naše more", koje se glasilo održalo do današnjih dana, u kojem je po prvi puta objavljena ideja o decentralizaciji jugoslavenske flote. Taj prijedlog bio je široko podržan od svih građana Dubrovnika, pa i od tadašnjih lokalnih vlasti.

Na osnovu takve inicijative, i ostali su gradovi na hrvatskoj obali Jadrana počeli tražiti decentralizaciju jugoslavenske flote, što je dovelo do odluke tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća (Vlade) FNRJ da se osnuju brodarska poduzeća u Dubrovniku i nekim drugim gradovima na Jadranu. Tako je dana 27. svibnja 1955.g., rješenjem Grada Dubrovnika, osnovana Atlantska plovidba.
 
Primopredaja prvih brodova

Na temelju tih odluka, Atlantskoj plovidbi pripalo je sedam trampera od ukupno 35.038 BRT. Radilo se o prastarim brodovima prosječne starosti od čak 35 godina i svi su bili parnjaci na ugljen i sa brzinom od svega šest do osam čvorova.

Prvi od njih, m/b "Banija" (ex m/b "Sveti Vlaho", nazvan po svecu zaštitniku grada Dubrovnika) bio je isporučen Atlantskoj plovidbi dana 19. prosinca 1955.g., primopredaja slijedećih pet brodova je izvršena već u prvom tromjesečju 1956.g., a 1957.g. predan je Atlantskoj plovidbi i posljednji od tih sedam brodova.
 
Prvi zamah u razvoju flote Atlantske plovidbe

Zamah u razvoju svjetskog gospodarstva nakon II. svjetskog rata, kao i nedostatak brodovlja izgubljenog u ratu, doveo je do velike potražnje na tržištu brodskog prostora. Zbog toga su vozarine bilo izuzetno visoke što je omogućilo da i tako stari brodovi Atlantske plovidbe ostvaruju vrlo visoke zarade. Dva, od sedam, brodova su prerađeni na pogon naftom umjesto ugljenom.

Visoke zarade su bile praćene i podrškom tadašnje države za izgradnju brodova u domaćim brodogradilištima. Atlantska plovidba je iskoristila sve te povoljne okolnosti, pa je do 1961.g., što novogradnjama, što kupnjom kvalitetnih polovnih brodova, nabavila osam novih brodova, a u rezališta prodala pet brodova dobivenih decentralizacijom.

Zamah se nastavio ugovaranjem tri novogradnje početkom 60-tih godina prošlog stoljeća, te kupnjom sedam polovnih brodova, od čega su tri bila, manja, linijska. Baš ta prva tri linijska broda su bili prvi naši brodovi na liniji "Jadran - zapadna obala Velike Britanije" koja je poslovala slijedećih 12 godina.

Desetu obljetnicu osnivanja - 1965.g. - Atlantska plovidba je dočekala sa flotom od 20 brodova ukupne nosivosti od skoro 183.000 tona i prosječnom starosti brodova od 17 godina. Dakle, u prvih deset godina, tonaža je utrostručena, a starost brodova smanjena za više od jedne polovine.
 
Interes Atlantske plovidbe u razvoju pomorskog školstva

Premda u tek osnovanoj Atlantskoj plovidbi, dok su se njeni osnivači borili za opstanak i razvoj, uvidjelo se da se tehnološki razvoj u pomorstvu kreće naprijed velikim koracima, zbog čega je svaki razuman brodar morao posebnu pažnju pokloniti i obrazovanju pomoraca kako bi raspolagao kvalitetnim stručnim kadrovima.

Pa iako je u Dubrovniku još od 1852. godine postojala Pomorska škola, uvidjelo se da moderni tehnološki razvoj traži i veći stupanj obrazovanja od srednje pomorske škole. No, to nije bio samo zahtjev tehnološkog razvoja, nego su sredinom 50-tih godina prošlog stoljeća doneseni i propisi koji su za zapovjednike brodova postavljali uvjet završenog VI. stupnja stručne spreme. Kako bi svojim pomorcima omogućili usavršavanje, dobrim dijelom i uz financijsku pomoć Atlantske plovidbe, 1959.g. otvorena je u Dubrovniku Viša pomorska škola za nautičare, a 1964.g. i Viša pomorska škola za brodostrojare.

Prirodnim razvojem školstva i daljnjim tehnološkim razvojem ukazala se potreba za osnivanjem Pomorskog fakulteta u Dubrovniku koji je, uz znatnu financijsku podršku Atlantske plovidbe, i osnovan 1986. godine.

Desetu obljetnicu osnivanja - 1965.g. - Atlantska plovidba je dočekala sa flotom od 20 brodova ukupne nosivosti od skoro 183.000 tona i prosječnom starosti brodova od 17 godina. Dakle, u prvih deset godina, tonaža je utrostručena, a starost brodova smanjena za više od jedne polovine.
 
Drugo desetljeće

Nekako baš oko desete obljetnice osnivanja, tadašnje jugoslavenske vlasti su prestale izravno pomagati domaće brodare, te se tako i Atlantska plovidba suočila sa svim izazovima koji bespoštedno vladaju na svjetskom tržištu. Zahtjevi tržišta su tražili brodove za rasute terete tipa bulkcarriera, za ono vrijeme, iznimno velike tonaže. Zbog toga su u brodogradilištu Split, sredinom 60-tih godina prošlog stoljeća naručena i izgrađena dva broda od po 17.000 BRT, a slijedila je izgradnja dvaju sličnih brodova u Trstu u drugoj polovici 60-tih.

Osnažena je i linijska flota za potrebe linije za zapadnu obalu Velike Britanije izgradnjom dva manja broda u brodogradilištu Trogir.

Kako dakle više nije bilo potpore tadašnjih vlasti za gradnju u domaćim brodogradilištima, Atlantska plovidba se "okreće" tzv. španjolskom programu. Tako je od 1969.g. pa do 1974.g. u španjolskim brodogradilištima izgrađeno čak sedam novih brodova.

1970.g. je godina rastanka sa posljednjim od brodova koji su preuzeti decentralizacijom, koji je te godine prodan u rezalište.

Sve je to uzrokovalo da, krajem 1975.g. - na dvadesetu obljetnicu osnivanja - Atlantska plovidba dočeka sa flotom brodova koji su bili prosječno stari svega 7,5 godina. Baš u to vrijeme, Atlantska plovidba naručuje dotad najveći brod za prijevoz suhih rasutih tereta - m/b "Jadran" - od 72.887 tona nosivosti koji joj je bio isporučen 1976.g.

U to vrijeme je ponovno oživljena ideja o suradnji brodara sa domaćim brodogradilištima što rezultira prvim ugovorom o gradnji bulkcarrier-a od 30.000 tona nosivosti u brodogradilištu "3. maj" Rijeka koji je isporučen Atlantskoj plovidbi u svibnju 1977.g. i nosio je ime "Hercegovina". Ovaj brod je potrebno posebno istaknuti jer je bio prvi brod u floti Atlantske plovidbe s potpuno automatiziranom strojarnicom što je bila povijesna prekretnica u korištenju najmodernije tehnologije.
 
Panamax flota Atlantske plovidbe

Druga značajka suradnje Atlantske plovidbe i brodogradilišta "3. maj" Rijeka je u gradnji tehnološki potpuno novih brodova, kakve do tada Atlantska plovidba nije imala u svojoj floti - panamax brodova.

U prvoj polovici 80-tih Atlantska plovidba je naručila od spomenutog brodogradilišta izgradnju dva panamax-a od 71.000 tona nosivosti za prijevoz rasutog tereta i kontejnera. Slična dva broda "3. maj" gradio je i za inozemnog naručitelja koji je tijekom gradnje bankrotirao, pa je Atlantska plovidba preuzela i ta druga dva broda koji su, u to vrijeme, predstavljali brodove potpuno nove transportne tehnologije, te su, odmah po isporuci, bili dugoročno zaposleni za prijevoz rasutog tereta i kontejnera na relaciji Sjeverna Europa - Kanada.

Rezultat prve polovice 80-tih je pet isporučenih novogradnji (pored četiri opisana panamax-a još i m/b "Mljet" izgrađen u Splitu) ukupne nosivosti od 310.000 tona, što je bio nevjerovatan rezultat i u svjetskim okvirima.

Atlant Heavy Lift

Na samom početku 80-tih godina, primjećeno je da linija "Jadran - zapadna obala Velike Britanije", zbog konkurencije kopnenog prijevoza i početka primjene kontejnerske tehnologije, pokazuje slabosti, pa se radi osuvremenjivanja te linijske usluge nabavio m/b "Kutina" koji je bio opremljen jakom dizalicom za manipulaciju teškim teretima.

To je bio zametak današnje službe za teške terete, koja se razvijala kupnjom polovnih brodova tih karakteristika, izgradnjom sofisticiranog m/b "Gruž", kupnjom dvaju "blizanaca" - "Love Song" i "Love Letter", pa konačno prodajom svih starih brodova za prijevoz teških tereta da bi se kupilo čak četiri „blizanca“ koji sada plove u floti Atlantske plovidbe d.d.: Atlant Frauke, Atlant Trina, Atlant Regine i Atlant Svenja čime se održava priznato znanje i iskustvo Atlantske plovidbe na ovom zahtjevnom i iznimno sofisticiranom dijelu pomorskog tržišta.
 
Domovinski rat i hrvatska zastava

Početkom 90-tih godina Atlantska plovidba se suočila sa ratom na području cijele Hrvatske. Zločinačkim napadima na Dubrovnik i njegovom potpunom okupacijom, Atlantska plovidba se susrela sa dva velika problema u poslovanju.

Prvi od njih bio je potpuna nemogućnost svakodnevnog komuniciranja i upravljanja brodovima iz potpuno okupiranog grada Dubrovnika. To je stvorilo velike probleme u svakodnevnom poslovanju, te se je iznimnim zalaganjem zaposlenika Atlantske plovidbe, kako onih u Dubrovniku tako i onih izvan njega, uspjelo ploviti i zadovoljiti sve zahtjeve klijenata.

Drugi veliki problem iz tog vremena predstavljala je međunarodno neprihvaćanje hrvatske zastave budući je Hrvatska u to vrijeme bila, još uvijek, država koja nije bila međunarodno priznata. Zbog toga je Atlantska plovidba, privremeno, sve svoje brodove upisala u Upisnik brodova Republike Malte. Naravno, smirivanjem ratnog stanja u Republici Hrvatskoj, svi brodovi u floti Atlantske plovidbe su, postepeno vraćeni pod hrvatsku državnu zastavu i luku upisa: Dubrovnik. Time je Atlantska plovidba, pored državnog putničkog brodara Jadrolinije, prvi hrvatski brodar koji je cjelokupnu flotu vratio pod hrvatsku zastavu.
 
Posljednje godine

Nakon četrdesete obljetnice Atlantske plovidbe - 1995.g. - započelo je razdoblje krize nezapamćeno u povijesti prijevoza rasutih tereta od kada se takva povijest sustavno prati. Prirodno je da je svako svjetsko tržište povremeno konjukturno, a povremeno krizno. Ali, niti najstariji se ne prisjećaju ovako duboke i dugotrajne krize na tržištu koja je sa karte svjetskih brodara "izbrisala" brojna ugledna brodarska imena. Za Atlantsku plovidbu je ova kriza nastupila u "najnezgodnije" vrijeme, nakon kakve-takve konsolidacije problema u poslovanju nastalih u Domovinskom ratu.

No, krizi usprkos, kroz cijelo ovo vrijeme se brinulo o obnovi flote, prodavani su "veterani" da bi se kupili novi ili skoro novi brodovi. Tako su, u zadnjih nekoliko godina, prodani brodovi: "City of Dubrovnik", "Slano", "Petka", "Plitvice", "Gruž", "Favorita", "Hercegovina", "Ruđer Bošković", "Cvijeta Zuzorić". No, u isto vrijeme, izgrađeni su: "Oluja" i "Sveti Nikola", te su kupljeni iznimno kvalitetni polovni brodovi: "Orsula", "Koločep", "Petka" (nova), "Love Song" i "Love Letter". Kupnjom m/b "Petka" u srpnju 2001.g. flota Atlantske plovidbe povećala je tonažu na 779.378 tona što je najveća tonaža od osnivanja Atlantske plovidbe.
Upravo su u fazi potpune obnove flote budući je ugovorena gradnju čak devet novogradnji i to dva broda male obalne plovidbe, četiri panamaxa i tri handymaxa, čime će se značajno smanjiti starost  flote, te znatno smanjiti redovne troškove održavanja brodova.

Iz druge polovice 90-tih godina prošlog stoljeća valja istaknuti još jedan događaj koji je vrijedan spomena u povijesti Atlantske plovidbe. Dana 2. travnja 1998.g. Atlantska plovidba je dobila certifikaciju za udovoljavanje zahtjevima ISM Code-a i ISO standardima kakvoće. Certifikaciju je izdao Det norske Veritas koji je namjerno odabran kao najrigorozniji ocjenjivač želeći pokazati da Atlanska među najboljima u svjetskoj utakmici na brodarskom tržištu. Redovne kontrole usvojenih sustava, koje se provode na brodovima u svim lukama svijeta, svrstavaju Atlantsku plovidbu i sve njihove pomorce među najbolje obučene u svijetu.


Pored brodarstva, koje predstavlja najvažniju i pretežitu djelatnost, Atlantska plovidba je u posljednjih nekoliko godina učinila iskorak i prema drugim djelatnostima koje su toliko svojstvene dubrovačkom području.

Razloge za to našao se u potrebi diversifikacije djelatnosti Atlantske plovidbe budući su svjesni da svjetsko pomorsko tržište, u ciklusima, pogađaju veće ili manje krize. Sada, na završetku najveće od tih kriza, još više su uvjereni u ispravnost odluke da učinir ulaganja i u druge djelatnosti, te time izbjegnu pogubne učinke svake buduće krize pomorskog tržišta.

Tako je, prateći trend procvata turizma, kako na dubrovačkom području, tako i u cijeloj Hrvatskoj, Atlantska plovidba odlučila sudjelovati na tom tržištu i to osnivanjem dvije agencije: pomorske i putničke. Pomorska agencija, kao joint venture društvo, započela je sa radom početkom 2000.g., a na samom početku 2003.g. započela je sa samostalnim radom i putnička agencija. Obje agencije pokazuju vrlo dobre poslovne rezultate.

No, najveće ulaganje Atlantske plovidbe u turizmu je ono učinjeno u Hotel Imperial u Dubrovniku. Izravnim ulaganjem u taj spomenik dubrovačkog turizma, barbarski uništenom u Domovinskom ratu, Atlantska plovidba je postala većinski dioničar. Kako se procjenilo da takvim objektom trebaju rukovoditi najbolji svjetski stručnjaci to se rukovođenje hotelom ponudilo Hilton Internationalu CO, koji su ponudu i prihvatili, a obnovljeni hotel je svečano otvoren dana 1. srpnja 2005.g. i sada posluje kao dio svjetski najpoznatijeg lanca hotela: Hilton.

Pored tog ulaganja u hotel Imperial, tijekom 2005.g. su kupljena još dva hotela i to Hotel Lapad koji je kupljen od Fonda za privatizaciju u suradnji sa strateškim partnerom, te Hotel Grand na otoku Lopudu koji je kupljen od Grada Dubrovnika kao nekretnina. Oba ta hotela će se u bliskoj budućnosti preurediti i zauzeti visoko mjesto na tržištu.

Tijekom posljednje godine upustili su se u još jednu investiciju koja diversificira njihovu djelatnost – osnovali su zrakoplovnu tvrtku za charter letove. Već u prvoj godini poslovanja nabavljeno je tri zrakoplova, a u narednim godinama planira se povećanje te flote koja će zauzeti značajno mjesto u dovođenju velikog broja inozemnih turista u grad. Ovu priliku su iskoristili vodeći računa da već oni sami imaju tri hotela i da najveći dio turista u Dubrovnik dolazi zrakoplovima, a da će tako vjerovatno ostati i nakon što do grada dođe i auto cesta.

[pp1972]

Iz casopisa - Transport 1977.godine.

[pp1972]

Iz casopisa - Transport 1976. godine.

[pp1972]

Iz Pomorstva.

[pp1972]

Zastavica iz moje kolekcije.