[Magnum]

Nije baš o moru, ali je o rijeci koja teče kroz Rijeku, a utječe u more.

Kako god, uz pjesmu je vezana i jedna tužna priča o jednom bivšem učeniku Pomorske škole u Bakru koja je opisana u doljnja dva video isječka u kojima možete vidjeti i Rijeku 80-tih godina...

You are not allowed to view links. <a href="http://forum.nase-sidro.com/index.php?PHPSESSID=si1kq7927psa27ncj15olb4aj4&amp;action=register">Register</a>&nbsp;or&nbsp;<a href="http://forum.nase-sidro.com/index.php?PHPSESSID=si1kq7927psa27ncj15olb4aj4&amp;action=login">Login</a>

Kroz moj rodni grad
nekad davno tekla je rijeka
jedna obala bila je bijela
a druga kazu crna

Uz most podignut je hotel
u kojem danas
gradjani ubijaju vrijeme

Dok mladi peticiju pisu
jer bacen im je
prijatelj sa drugog kata

O, moj mili Boze
da l” je to stvarno
bila samo sudbina

I danas kroz moj rodni grad
tece rijeka ka plavom moru
uz obale njene bijele
tece voda posve mutna

Mutna rijeka, mutna rijeka
mutna rijeka, mutna rijeka

You are not allowed to view links. Register or Login

You are not allowed to view links. <a href="http://forum.nase-sidro.com/index.php?PHPSESSID=si1kq7927psa27ncj15olb4aj4&amp;action=register">Register</a>&nbsp;or&nbsp;<a href="http://forum.nase-sidro.com/index.php?PHPSESSID=si1kq7927psa27ncj15olb4aj4&amp;action=login">Login</a>

Bježeći od milicije 1981. navodno je sam iskočio kroz prozor hotela. Umro je poslije tri dana. U priču da je sam skočio ne vjeruje cijela jedna generacija

RIJEKA - Postoje priče koje su obilježile grad i koje bi grad najradije zaboravio jer podsjećaju na nešto zlokobno u čemu smo svojim nereagiranjem i sami sudjelovali. Jedna od takvih je ona o posljednjem riječkom hipiju, mladom Nenadu Vižinu koji je u bivšem sistemu, 1981., smrtno stradao uslijed policijske brutalnosti, i to samo zato jer je bio drugačiji.



Sve jači pritisci

Smrt Nenada Vižina ostavila je trajne tragove na potrganim životima njegove obitelji, prijatelja i cijele jedne generacije koja si voli tepati da je bila slobodoumna, hrabra i subverzivna. Sudbine Nenada uhvatila se redateljica Morana Komljenović, čiji je dokumentarac “Nenad Vižin (Sasvim slučajna smrt)” u završnoj fazi snimanja.

Film nastaje u produkciji Fade Ina, a premijera se može očekivati na jesen. Subverzivna djelatnost Nenada Vižina svodila se na beskompromisni pacifizam koji uključuje odbijanje služenja vojske, nepristajanje da bude “rob sistema” te, eventualno, uživanje lakih droga. Slobodarski tip, volio je stopirati, putovati, upoznavati nove ljude, obožavao je glazbu i film, umjetnost općenito… O njemu je pisao Val, riječki omladinski časopis. U intervjuu tipičnog “disidentskog” naslova “Čovjek izvan konteksta”, Vižin je s javnošću podijelio svoju životnu filozofiju. Nenad je bio česta meta tadašnje milicije, a nakon intervjua, pritisci su se pojačali.

Posljednji je susret s “organima reda” kod hotela Kontinental, 3. lipnja 1981., za mladog hipija bio koban. Razne su verzije onoga što se događalo tog poslijepodneva, a svjedočenja su isfabricirana onako kako je to akterima pasalo, no činjenice su neosporne - Vižin je, bježeći pred milicijom, izletio kroz prozor hotela, između drugog i trećeg kata, i tresnuo o beton u dvorištu, te je nakon tri dana preminuo u bolnici.

Naslovnica Vala

Milicija je tvrdila da je sam skočio, Nenadovi prijatelji i cijela generacija buntovne mladeži s Konta da su ga milicajci bacili, a pravu istinu ni dandanas nije moguće utvrditi. Ako je i skočio sam, bilo je to u strahu od milicije koja ga je brutalno i sustavno godinama maltretirala. Prave istrage nije ni bilo. Nenadova majka Zdenka do današnjeg dana nije dobila odgovore zašto je njezin sin uopće umro. Priča je odjeknula među tadašnjim akterima riječke supkulturne scene. Na dan pokopa organizirana je protestna povorka, časopis Val objavljuje naslovnicu kojom se implicira krivnja milicajaca, potpisuje se peticija kojom se traži istraga. O Vižinu se pišu i pjesme - Let 3 mu posvećuje “Bosu nogu”, Atomsko sklonište “Mrtvu rijeku”, Mrtvi kanal nikad objavljenu “Čovjek nije ptica”. Sistem je reagirao represijom. Uslijedila su ispitivanja, prijetnje izbacivanjem s fakulteta i prokazivanja. U želji da si ne ugroze karijeru, mnogi su odustali i prepustili slučaj zaboravu.

You are not allowed to view links. <a href="http://forum.nase-sidro.com/index.php?PHPSESSID=si1kq7927psa27ncj15olb4aj4&amp;action=register">Register</a>&nbsp;or&nbsp;<a href="http://forum.nase-sidro.com/index.php?PHPSESSID=si1kq7927psa27ncj15olb4aj4&amp;action=login">Login</a>

Autorica dokumentarca Morana Komljenović ističe da joj nije bio cilj faktografski rasvijetliti slučaj Vižinove smrti, već ispričati jednu namjerno zaboravljenu priču koja je ostala kao otvorena rana u povijesti grada, biljeg jedne generacije.

Nije se uklopio u kalup ‘uzornog omladinca’

Nenad Vižin rođen je 1956. godine u Rijeci. Završio je Pomorsku školu u Bakru, a iako je počeo studirati, nikada nije dogurao do diplome. Posljednjeg riječkog hipija, bezazlenog “frika” koji se Kontom, popularnim okupljalištem riječke mladeži, šetao bos, znali su gotovo svi u gradu i nikome nije smetao, osim tadašnjim državnim institucijama, u čiji se kalup uzornog omladinca takva osoba nije mogla nikako uklopiti, pa im je uvijek bio na piku, uvijek na meti neke vrste represije Mršavi individualac s dugom kosom i hipijevskom odjećom u doba punka i novog vala već je bio anakrona pojava.

Intervju Morana Komljenović i Iva Kraljević: Kapitalistička cenzura represivnija je od političkog sistema

Mi smo kao kuhane žabe – ako žabu staviš u kipuću vodu umrijet će u mukama i biti svjesna što se događa. Ako ju staviš u hladnu vodu i polako je zagrijavaš ona će opet umrijeti, ali neće biti svjesna. To se događa u Hrvatskoj autorima i novinarima

Redateljica Morana Komljenović i snimateljica Iva Kraljević  već se dugi niz godina bave filmskim aktivizmom, poglavito kroz djelovanje u Fade In-u, danas producentskoj kući koja se bavi produkcijom dokumentaraca i filmskih tv-formi fokusiranih na civilno društvo i već godinama važi za okrilje tzv. angažiranih dokumentaraca i dokumentarnih reportaža, od kojih se dio uspijeva plasirati i na javnu televiziju. Morana Komljenović je pažnju hrvatske filmske javnosti prvi put privukla već 2003. godine, kad je njezin studentski film »Naked Soul« primljen u jednu od kategorija Sundance film festivala, dok se Iva Kraljević profilirala kao snimateljica i montažerka koja je surađivala s mnogim ponajboljim hrvatskim dokumentaristima.

    Mlade Riječanke na radu u Zagrebu, posljednjih su nekoliko godina zajedno radile na prvom Moraninom dugometražnom dokumentarnom projektu – filmu »Bosanoga, sasvim slučajna smrt«, priči čije je polazište kontroverzna smrt Nenada Vižina  koji je skočio s prozora hotela Kontinental 1981. godine nakon što ga je proganjala policija. Film je to koji je već kao projekt izazvao podozrivost, ali i zanimanje dijela Riječana, ponajviše zbog činjenice da ga snima netko tko s tim događajima nije imao nikakvu, pa ni generacijsku poveznicu, no i zbog izvlačenja intrigantnih duhova prošlosti.

    Neposredno prije premijere filma s autoricama smo popričali o njihovom iskustvu sa snimanja ove priče, kao i o tome kakva je danas u Hrvatskoj pozicija angažiranih dokumentarnih priča na kojima obje već godinama rade u Fade In-u.   

    Progoniti duha

Morana, zašto ste se prihvatili baš rekonstrukcije priče o pogibiji Nenada Vižina?

    KOMLJENOVIĆ:  Mislim da je to pogrešna premisa, ovaj film ne tvrdi da su ga ubili ili se on sam ubio. To nije tema ovog filma – razriješiti što se točno dogodilo. Meni je bilo šokantno što sam tu priču čula tek 2004. godine, a odrasla sam na Kontu. Moja generacija o tome gotovo uopće nije znala i osjećala sam da smo za to negdje načuli, no da se nismo potrudili upoznati s tim događajem. Međutim, i dalje mi je to bila tek zanimljiva priča, dok nisam u Novom listu pročitala kolumnu Nikice Petkovića  povodom terorističkog napada u Madridu koja je cijela bila posvećena Nenadu Vižinu, a govorila je o tome kako je svaka žrtva svijet za sebe, odnosno kako ne možemo kvantificirati žrtve. I onda sam krenula razmišljati što je toliko zanimljivo u toj priči, jer je bilo očito da je taj događaj ostao živ u velikom broju ljudi i nikad se ta priča nije »zatvorila«, završila nekim zaključkom. Kako sam tada surađivala na nekom drugom projektu s kolegom Huseinom Oručevićem  s Federalnog radija BiH, on se prepoznao u toj priči jer je isto bio jedan od »drugačijih« – imao je problema s vojskom, sa sredinom u kojoj je odrastao, nasiljem nad drugačijima. Otprilike dvije godine tražili smo on i ja, ljude koji su bili svjedoci tog vremena, Vižinovu majku, rodbinu, prijatelje, dokumente poput obdukcijskih nalaza. I onda je krenula ideja o filmu. U snimanje filma smo krenuli s velikim idealima, kao »mi ćemo sad izliječiti ranu jedne generacije, ispravit ćemo nepravdu, oni su tada bili bespomoćni«, uglavnom zamišljali smo to baš kao pravi klinci, i to nam je bilo super. U priču se uključila kao snimateljica i Iva Kraljević kao još jedna Riječanka koju to zanima. I onda smo 2009. godine dobili sredstva za snimanje filma i krenuli u produkciju u takvom borbenom stilu. Međutim, ljeto 2009. godine nas je totalno pokosilo i onda smo shvatili da u stvari nemamo tu priču. I da nema obespravljene generacije i da nema borbe dobra i zla, nego da samo postoji taj jedan čovjek kojeg su gotovo svi zaboravili. I onda nam je taj čovjek postao najveća briga – htjeli smo mu na neki način vratiti dostojanstvo, a faktografske stvari su postale manje bitne. Postalo je bitno vidjeti na koji je način svatko od tih ljudi koji su to proživjeli, ostavio to u sebi.

    KRALJEVIĆ:  To ljeto 2009. činilo mi se kao da ganjamo duha. Morana je vidjela duha i uvjerila nas ostale da duh postoji. I mi smo ga krenuli tražiti, a neko smo vrijeme nailazili samo na fragmente zaostale u kolektivnoj svijesti.   

    Smrt ideala

Koliko međutim ima smisla kad pripadnici jedne generacije idu snimati film o problemima posve druge generacije koje nisu mogli doživjeti?

    KOMLJENOVIĆ: Uistinu sam osjećala veliku odgovornost. No, nama nije bila namjera odgovoriti na pitanja da li je on umro u bolnici ili nije, da li ga je netko gurnuo ili nije, tko je govorio na pogrebu. Ili da li je netko izgubio posao zbog cijele priče. To je zapravo nebitno za današnje vrijeme. Ono što smo mi vidjeli važnim bilo je pokazati tu revolucionarnu ideju koja je ponijela tada neke ljude da se trgnu i kažu »ok, idemo sad s tih naših punkerskih proba i ispijanja pive pred Kontom, skupljati potpise i reći svima: ne možete nas bacati s balkona«. To mi se čini da je bilo vrijedno reći. I mislim da smo mi jako puno dobili jer smo vidjeli stvari koje smo mogli prenijeti i na nas danas. Kao prvo i osnovno – da nema ideala. Neko vrijeme smo čak razmišljali da se film zove »Smrt ideala«.
 

  KRALJEVIĆ:  Jedna od osnovnih sličnosti između tih naših generacija, nekakav generacijski kontinuitet, je definitivno pasivnost. Znači oni su možda imali trnovitiji kontekst, sistem je bio brutalniji, no i onda su mladi bili relativno pasivni, baš kao što je naša generacije pasivna, a ovi još mlađi danas su možda još i pasivniji. To je jedan kontinuitet ne-reagiranja na razne društvene nepravde. Riječani možda i jesu liberalniji i imaju nešto šire poglede na život od nekih drugih hrvatskih sredina, ali što se tiče reagiranja na nepravdu, jednako smo pasivni kao i ostatak Hrvatske.

    KOMLJENOVIĆ:  Da, jedno od pitanja koje se nameće u filmu i koje smo i mi sami osjetili tijekom snimanja je to koliki smo konformisti, koliko se skrivamo iz nečega kao što su teorije urote, zastrašivanja, da bi na neki način samo sebi opravdali što ništa ne činimo po nekim pitanjima. Što je ok kad imaš 19 godina. Ja ne tvrdim pri tome da je ispravno bilo da su oni u tom buntu koji se stvorio nakon Vižinove smrti trebali ići do kraja, ili da su klinci danas krivi što nije bilo nikakvih reakcija, ni gotovo nikakvih svjedoka ubojstva Simkea  na Kontu ili ubojstva Aleksandra Abramova .   

    Neugodno iskustvo

KRALJEVIĆ: Mislim da su ljudi poput Simkea ili Vižina marginalizirani od društva u širem kontekstu, zatim i od sustava, pa onda i na nekoj individualnoj razini – ja ga poznam, ti ga poznaš, ali ako sutra odleti u rijeku, to je jednostavno tako i gotovo nikog nije briga.

    KOMLJENOVIĆ:  Da se razumijemo, nismo mi prstom uperili u nekog ili u cijelu generaciju. Samo želim reći da to zaista nije jednostavna priča i ima puno nijansi između bijele i crne. Ja sebe ne isključujem, pri tome, jer sam napravila puno kompromisa da bi sebe zaštitila. Neke stvari koje sam mogla drugačije prikazati, naprosto nisam htjela.

    Iz svega ovog se da iščitati da to »lovljenje duha« nije bio lagan posao, posebice u smislu sugovornika?

    KOMLJENOVIĆ: Meni je bilo to užasno uzbudljivo. Stalno smo otkrivale nove stvari, a kako je Rijeka mala sredina, sve je bilo nekako integrirano u naše živote, kao krimić, ideš, kopaš, naletiš na ovog ili onog tko je nekako povezan s tobom. A što se tiče otkrivanja Nenada, to je bilo dosta teško jer Nenad nije imao bliskih prijatelja, osim par ljudi s kojima je bio bliži nego s ostalima, a ti ljudi se uglavnom nisu htjeli izložiti. Mi smo ga onda nekako prigrlili. Najviše smo ga otkrivali kroz mamu i kroz njegove dnevnike.

    KRALJEVIĆ:  Vrlo vjerojatno da nije realna slika ta koju smo mi stvorili o njemu, nego je to neka naša meta-projekcija. Međutim neugodno me je iznenadilo da su neki ljudi imali taj stav: »otkud vama pravo da to snimate, da to istražujete«. Ne mogu shvatiti zašto mi ne bi imali to pravo, pogotovo jer smo zaista bili otvoreni da saznamo što se dogodilo.

    KOMLJENOVIĆ:  Možda je sve to normalno, jer cijeli događaj zaista nije bio ugodan. Moj poštar je, recimo, bio na listu svjedoka i tvrdio je da godinama poslije nije mogao naći posao. A mi smo znali čuti i prijetnje da će nas tužiti. Bilo je ljudi koji su se, s druge strane, aktivno uključili i nakon što su dali izjave, krenuli i sami istraživati.   

   ......