[Magnum]

Ugovori o prodaji škverova: Država prodaje mačka u vreći

Članak 14. je prema procijeni neovisnih odvjetnika najsporniji dio Ugovora jer ispada da RH preuzima samo dio obveza škverova, a da drugi, nepoznati dio, preuzima kupac što samoborski DIV i Jadranska ulaganja dovodi u nepovoljnu poziciju

Nacrt Ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodotrogira, Brodosplita, Kraljevice i 3. maja, koji je u ime Vlade RH izradio AUDIO, Agencija za upravljanje državnom imovinom, za potencijalne kupce, samoborski DIV i Jadranska ulaganja obitelji Končar, u nekoliko je točaka toliko nepovoljan da je teško povjerovati da bi ga te dvije kompanije, i nakon što se izradi konačan tekst Ugovora, mogle potpisati.

Preko izvora u AUDIO-u, naš je list došao u posjed nacrta Ugovora koji je predložak konačnom Ugovoru, dokumentu čiji bi tekst trebao biti rezultat pregovora i usuglašavanja stavova RH kao prodavatelja i DIV-a i Jadranskih ulaganja kao kupaca hrvatskih brodogradilišta.
 

S jedne strane, stječe se dojam kako se RH u nacrtu Ugovora postavlja kao vlasnik koji prodaje vrhunski proizvod koji ostvaruje ogromnu dobit i za kojim na svjetskom tržištu postoji veliki interes pa zato štiteći svoja prava, i to na način da pred kupce postavlja teško prihvatljive uvjete, ne želi nijednu situaciju prepustiti riziku, već za sve traži brojna jamstva.

Prema nekim tumačenjima, a o ovoj temi zbog službene tajne nitko ne želi pričati javno, država je s ovakvim nacrtom Ugovora krenula s maksimalističkim zahtjevima koji joj omogućavaju pregovaračku poziciju u kojoj onda suprotnoj strani može ponuditi realniji okvir za dogovor. S druge strane, treba naglasiti kako je država na javnim natječajima za privatizaciju brodogradilišta navela brojne uvjete koje su kupci prihvatili i koji su sada naprosto pretočeni te dorađeni u nacrtu Ugovora.
Due diligence

Ključnim ostaje pitanje da li s ovakvim nacrtom Ugovora postoji manevarski prostor za dogovor obiju strana ili će se čekati smjena vlasti te, sasvim vjerojatno, novi krug pregovora s potpuno drugačijim pristupom izrade ugovora o privatizaciji škverova.

Prema procijeni neovisnih odvjetnika kojima smo nacrt Ugovora dali na analizu, postoji nekoliko članaka Ugovora, poput članka 14. pod nazivom »Posebna očitovanja ugovornih strana«, koji su vrlo dvojbeni i mogu biti točka spora između prodavatelja i kupaca brodogradilišta.

U tom članku nacrta Ugovora tako piše da »kupac (DIV ili Jadranska ulaganja) izjavljuje da su mu Prodavatelji omogućili neometan i potpuni pregled poslovanja i poslovnih knjiga Društva i povezanih društva »due diligence« pri čemu je imao priliku upoznati se sa svim odlučnim činjenicama koje se odnose na stanje tih društava, njihova prava i obveze te vrstu i vrijednost imovine te se s toga naslova odriče svakog prigovora prema kupcu«.

»Kupac (DIV ili Jadranska ulaganja) se odriče svih eventualnih prigovora prema prodavateljima glede obveza Društva ili povezanih društva koje nisu prikazane ili su netočno prikazane u njihovim poslovnim knjigama«. Upravo je članak 14., prema procijeni koju temeljimo na mišljenju nekoliko neovisnih odvjetnika nepristranih u postupku privatizacije škverova, s ovakvim odredbama vjerojatno i najsporniji u cijelom nacrtu Ugovora. Po njemu ispada, naime, da RH preuzima samo dio obveza brodogradilišta, i to samo onih obveza koje su navedene u Planu restrukturiranja. To pak znači da drugi, nepoznati dio obveza brodogradilišta preuzima njihov kupac.

Problem je, međutim, u tome što je nepoznato koliki je to dio obveza brodogradilišta koje preuzima kupac pa se može zaključiti da je kupac doveden u položaj - da ne zna što kupuje! Jedan dio obveza brodogradilišta koje država nije preuzela uopće nije evidentiran u poslovnim knjigama. Takve su, naprimjer, obveze koje proizlaze iz odštetne odgovornosti čija visina - zbog toga što još nisu utužene premda je šteta po nekim osnovama počinjena - još ne može biti poznata, ali se može procjenjivati jako visokom.

Neprikazani podaci 
 
»Zbog svega toga bilo bi profesionalno, poslovno logično i moralno da država preuzme sve obveze nastale do dana sklapanja Ugovora o prodaji i prijenosu dionica, jer je do tog dana država jedini vlasnik i kao takva je svojim (ne)djelovanjem odgovorna za poslovanje trgovačkih društava u svom vlasništvu. Ukoliko kupci pristanu na točku 14. iz nacrta Ugovora svjesno se dovode u situaciju da im se, na primjer pola godine nakon preuzimanja škvera, odjednom pojave milijunske obveze na koje unaprijed nisu upozoreni niti su ih bilo gdje mogli naslutiti.

Obzirom da su se odrekli svih eventualnih prigovora za obveze koje nisu ili su netočno prikazane u poslovnim knjigama brodogradilišta, kupcima u takvoj situaciji ne preostaje ništa nego da plate kosture koji im nenajavljeno izlijeću iz ormara«, kaže jedan odvjetnik, nepristran u cijeloj priči, koji nam je iznio svoje mišljenje o članku 14. nacrta Ugovora. Uglavnom, odredba iz članka 14., za koju se može reći da predstavlja signal potencijalnim kupcima da u postupku privatizacije nisu dobrodošli već ih se njome odvraća od potpisa Ugovora, među ostalim je i posljedica Zakona o uređenju prava i obveza

No ovakva se situacija s člankom 14. mogla izbjeći da se u samom Zakonu o uređenju prava i obveza brodogradilišta propisalo da država preuzme sve obveze brodogradilišta koje nastanu do dana njihove prodaje.

Prema mišljenju našeg drugog sugovornika, također odvjetnika, kupac brodogradilišta rizik koji preuzima člankom 14. iz nacrta Ugovora možda može relativizirati odredbama Zakona o obveznim odnosima pa tako u članku 280. ZOO-a piše: »ako je kupac doveden u zabludu namjerno ili iz krajnje nepažnje, može zahtijevati poništenje kupoprodajnog ugovora«.

Istim se Zakonom, u članku 345., propisuje i da se »za namjeru i krajnju nepažnju ne može unaprijed ugovorom isključiti ili ograničiti odgovornost dužnika«. To pak znači da unatoč tome što se kupac brodogradilišta u članku 14. nacrta Ugovora odriče eventualnih prigovora u vezi obveza brodogradilišta koje nisu prikazane ili su netočno prikazane, ipak može, temeljem određenih odredbi ZOO-a, za takve obveze teretiti državu koja mu je predala stvar s pravnim nedostacima, kaže naš sugovornik, drugi odvjetnik kojeg smo zamolili za stručni komentar.

Analizirajući članak 14. nacrta Ugovora o tome da se kupac škvera odriče prigovora o netočno prikazanim ili neprikazanim podacima u poslovnim knjigama društva, što je izuzetno rizična situacija, zanimljivo je povući paralelu s aktualnim stanjem u jednoj hrvatskoj željezari. Tamo je, naime, u ugovoru također stavljena odredba po kojoj se kupac odriče prigovora nakon određenog vremena pa sada postoji mogućnost kompliciranog spora jer je dvojbeno da li je kupac, kod preuzimanja tog poslovnog subjekta, imao prave informacije o nekim njegovim dugovima.

Kupac je, navodno, sada u nezavidnoj situaciji jer je prigovor o određenim dugovima, kao skrivenim nedostacima o kojima očito nije bio upoznat, dao nekoliko dana izvan roka u kojem je, vjerojatno prema kupoprodajnom ugovoru, imao prilike utvrditi dug i zatražiti da ga država kao bivši vlasnik podmiri.

Sredstva osiguranja

Vjerojatno će predmet spora između prodavatelja brodogradilišta i kupaca biti i u točki 4. nacrta Ugovora pod nazivom »Zamjenska jamstva za vraćanje predujmova«. Pojednostavljeno, država kao sredstvo osiguranja svake pojedine tražbine traži jamstvo banke, odnosno jamstva banke koja je prema Standard&Poor's Bank Rating Guide razvrstana najmanje s oznakom BBB. Po tim mjerilima, država bi, naprimjer, mogla prihvatiti da kupac ponudi bankovno jamstvo Zagrebačke, ali ne i Karlovačke banke.

Postavlja se pitanje, nasuprot isključivom traženju države za bankovnim jamstvima, hoće li kupci ponuditi i hoće li država prihvatiti korporativna jamstva, zadužnice ili mjenice, kao drugačija sredstva osiguranja.

»Država je u javnom natječaju tražila »kvalitetna i prihvatljiva« sredstva osiguranja, što u različitom tumačenjima mogu biti i korporativna jamstva potkrijepljena nekretninama s mogućnošću stavljanja hipoteke, mjenice, ako je uz glavnog dužnika, banka rangirana s BBB mjenično obvezana, kao i zadužnice«, kaže jedan odvjetnik.

Predmet spora može biti i članak 3. nacrta Ugovora pod nazivom »Preuzimanje dugova društva prema bankama« po kojem RH preuzima sve obveze prema bankama koje će biti potpisane u takozvanom prilogu 16.

Hipotetski: radnici su naprimjer prije nekoliko godina tužili brodogradilište za povredu na radu, a trošak će po nacrtu Ugovora platiti brodogradilište, a ako ono ne bude imalo novaca novi kupac, što je samo jedna u nizu mogućih situacija koje za kupca mogu biti rizične. Osim toga, postavlja se pitanje, ako država preuzima obveze prema bankama, da li to znači da će novi kupac škvera morati platiti stare obveze prema dobavljačima i kreditorima.

Iz svega što piše u nacrtu Ugovora može se zaključiti kako kupci škverove ne preuzimaju za 1 kunu uz obvezu ulaganja određenog iznosa u zadanom roku, jer uopće ne mogu isključiti rizik da će im neposredno nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora i ulaska u vlasništvo na račun početi dolaziti troškovi koje nisu očekivali i koji mogu biti puno veći od simboličnih.
Danko Končar: Vlada mora ostati partner

Za prvog čovjeka Kermasa, Danka Končara, Ugovor o prodaji i prijenosu dionica brodogradilišta kojeg je predložila država nije prihvatljiv jer njegov duh i sadržaj nije sukladan osnovnim principima pod kojima su Jadranska ulaganja spremna preuzeti dionice brodogradilišta.

– Moram naglasiti da realizacija ovakvog posla zahtijeva drugačiju metodologiju izrade ugovora od one koja je u ovom slučaju primijenjena. Kako izradi ugovora prethodi dogovor, a taj dogovor nije postignut, smatram da bi bilo uputno razmisliti o novom natječaju koji bi jasno i nedvosmisleno ukazao na potrebu stvaranja partnerskog odnosa u brodogradnji s jasno naznačenim obvezama i odgovornošću pojedinog partnera. Iz ugovora nije vidljivo da Vlada RH i dalje ostaje partner u brodogradnji i da kao partner mora snositi svoj dio odgovornosti i rizika za poslovanje brodogradnje.

Vlada RH bi prijenosom dionica na Jadranska ulaganja prestala biti dioničar u brodogradilištu, ali i dalje ostaje »vlasnik pogona« u kojem se obavlja djelatnost brodogradnje. Naime, zemljište, hale, navozi i sve ostale nekretnine i infrastruktura brodogradilišta i dalje ostaju »u vlasništvu RH« s obzirom da predstavljaju pomorsko dobro kojim ona upravlja. Jadranska ulaganja kupnjom dionica de facto preuzimaju pravo na obavljanje djelatnosti sa svim izazovima i rizicima koje taj posao nosi.

Kad smo odlučili ući u posao brodogradnje osnovni preduvjet bio je uspostava partnerskog odnosa između svih subjekata koji su bitni za pozitivno poslovanje brodogradnje. Među tim subjektima svakako, pored Vlade RH, najznačajniji su radnici te županija i grad na čijem se području brodogradilište nalazi, kaže Končar. Želja za partnerskim odnosom motivirala ga je, kaže, da ponudi radnicima da postanu dioničari društva te da na taj formalni način naglasi njihov partnerski položaj.


– Jadranska ulaganja se mogu obvezati da će osigurati brodogradilištu ono čime raspolažu, a to je: kapital potreban za poslovanje te nove tehnologije i znanja. Siguran sam, međutim, da sa ispunjenjem tih obveza koje ovise samo o Jadranskim ulaganjima problem brodogradnje ni izbliza ne može biti riješen, kaže Končar koji je potvrdio kako je za preuzete obveze Jadranskih ulaganja spreman osigurati korporativna jamstva Kermasa.

Prema njegovim riječima, Jadranska ulaganja će također uložiti maksimalni napor da postave optimalnu organizaciju posla, optimiziraju troškove, pronađu tržišta i uvedu nove proizvode u brodogradnju.

– No, uloženi kapital, trud i napor Jadranskih ulaganja nije dostatan sam po sebi za uspješnost poslovanja već bi trebao biti dio poduzetničkog rizika svih sudionika u ovom poslu koji se u biti nalaze u partnerskom odnosu. Svaki od partnera u odnosu treba dati svoj doprinos za uspješno poslovanje brodogradnje. Vlada RH treba preuzeti sve obveze iz njene zakonodavne, upravne i političke nadležnosti sa ciljem da osigura pretpostavke potrebne za profitabilno poslovanje koje su u njenoj ingerenciji.

Tu se prije svega misli na monetarnu i fiskalnu politiku, radno zakonodavstvo, dozvoljene potpore, politiku koncesije na pomorskom dobru koja treba dati sigurnost ulagaču te na parafiskalna davanja i naknade koja su u njenoj nadležnosti. Bez takvog partnerskog pristupa od strane Vlade RH pozitivno poslovanje brodogradilišta nije moguće te sav uloženi kapital, trud i napor od strane Jadranskih ulaganja ne može donijeti uspjeh. Grad i županija moraju kao partneri osigurati potpore brodogradnji donošenjem prostornih planova te politikom određivanja cijene naknada i doprinosa iz svoje nadležnosti.

Zadnje po redu, ali ne i po važnosti je doprinos koji se očekuje od sindikata i zaposlenih u brodogradnji. Zaposlenici zapravo postaju dvostruki partner i to jednom kroz dionice brodogradilišta koje će im biti ponuđene, a drugi put kroz svoj doprinos u radu. Niti tako stvorena sinergija nije jamac za uspjeh, ali je kvalitetna osnova da se svi partneri upuste u poslovni rizik, kaže Končar.

Kazne za nezakonite otkaze

Prema nacrtu Ugovora, kupac u svakom trenutku može prodati dionice brodogradilišta, ali se time ne može osloboditi obveza o restrukturiranju iz samog Ugovora.
Kupac se obvezuje ukupnu dobit brodogradilišta i(li) povezanih društava ostvarenu u razdoblju od pet godina od dana sklapanja ovog Ugovora ulagati u to isto brodogradilište i(li) povezana društva.

U članku 9. Ugovora pod nazivom »Usklađenje proizvodnih kapaciteta društva« kupac se obvezuje smanjiti proizvodne mogućnosti društva i povezanih društava sukladno Planu restrukturiranja. U slučaju da kupac tako ne postupi, Ugovor se raskida, a za kupca nastaje obveza plaćanja ugovorne kazne od 50 milijuna kuna. Za osiguranje ispunjenja te obveze, kupac mora AUDIO-u predati zadužnicu na 50 milijuna kuna u kojoj je uz njega obvezu preuzela i banka kao jamac.
Ako brodogradilište kao poslodavac bilo kojem radniku da otkaz, u tom slučaju vlasnik brodogradilišta morat će državi za svakog radnika platiti ugovornu kaznu u iznosu od 150 tisuća kuna, ukoliko takav otkaz bude utvrđen nezakonitim. No takva odredba Ugovora je protivna brojnim zakonima, ali i zdravom razumu jer će radnik svoja prava ostvariti sudskim putem kojim će od poslodavca naplatiti štetu što znači da nema nijednog razloga da vlasnik brodogradilišta pritom još i državi plaća ugovornu kaznu! Dakle, kako bi država sebi osigurala mogući prihod od otkaza u škverovima, od novog vlasnika traži zasad neodređeni broj zadužnica na iznos od 150 tisuća kuna koje mora predati AUDIO-u kao i bankarsku garanciju.
U nacrtu Ugovora nije navedeno koje pretpostavke za uredno poslovanje mora osigurati država.
*U nacrtu Ugovora uopće nije navedeno koja su jamstva za korištenje lokacije na kojoj se brodogradilišta nalaze u slučaju da te lokacije izmjenom propisa ili prostornih planova izgube status pomorskog dobra.

Skroman interes

Zainteresiranost za hrvatske škverove na tržištu je takva da se osim samoborskog DIV-a i Jadranskih ulaganja, koji čak dosad nisu imali nikakve veze s brodogradnjom, nijedan drugi ponuditelj iz cijelog svijeta nije javio na javni natječaj za njihovo preuzimanje. Od solidnog interesa knjiga je, dakle, spala na dva hrvatska slova - DIV i Jadranska ulaganja. Tim više začuđuje što je RH stavila u nacrt Ugovora neke točke koje će potencijalne kupce sigurno odvratiti od preuzimanja škverova.

Jednima majka, drugima maćeha

Dok kupcima brodogradilišta postavlja uvjete koje će oni teško moći ispuniti, tim više što je krajnje neizvjesno hoće li i kada škverovi uopće poslovati s dobiti, država je s druge strane pojedinim ulagačima, i to u puno profitabilnijim poslovima, radeći sumnjive presedane toliko izlazila ususret da to uvijek i opravdano otvara prostore za sumnju.
Nije tajna, naprimjer, da je koncesionar samodoprinosom građana Rijeke i Istre izgrađenog tunela Učka, francuski Bouygues, od prvog dana, iz javnosti nikad otvoreno pojašnjenih razloga, oslobođen plaćanja PDV-a. Francuski koncesionar ubire (pre)visoku tunelarinu iz koje dijelom plaća održavanje tunela, a drugi mu dio predstavlja čistu dobit. Osim toga, država se, u korist tvrtke AZM, odrekla PDV-a na cestarinu za autocestu Zagreb-Macelj, i to na rok od 208 godina. Na taj način, država će oprostiti više od 324 milijuna eura PDV-a, iako nije jasno zašto nekima tako i toliko pogoduje.

 
 Autor: Robert Frank
Objavljeno: 7. studenog 2011. u 8:44

Novi List Online